http://www.recproduction.net/servisi.html
U rubrici „Naši favoriti“ posvetićemo pažnju upornim i neumornim promoterima sporta, porodičnom sportskom magazinu „Volim sport“.
U vremenu posvemašnjeg posrtanja i gubljenja vrijednosti humanog i civilizovanog društva, kada sebičnost dominira a profit određuje razliku između bitnog i nebitnog, mala ekipa koju čine Radomir Dado Mićević i Nebojša Kostrešević se upustila u, gotovo donkihoteovsku , borbu za opstanak i napredak sporta na ovim prostorima.
Okrenuti prije svega malim, često tek novoosnovanim, sportskim kolektivima članovi ove ekipe neumorno obilaze klubove, saveze, pojećuju treninge, razna sportska događanja, nastojeći da ih izvuku iz medijske tmine i izvedu pred oči javnosti, bar one koja još uvijek želi da čuje priče o vrijednom radu, entuzijazmu, vjeri u vlastite sposobnosti i vjeri da se trudom i samoprijegornim radom može kreirati bolja budućnost, ne samo sporta.
Sport u cijeloj zemlji dijeli sudbinu velike većine koja je kroz tranziciju društva gurnuta na margine, zapostavljena i zaboravljena od onih kojima je posao da ovo društvo kreiraju na takva način da ljudi u njemu mogu živjeti životom dostojnog čovjeka.
Teška ekonomska situacija i katastrofalno stanje u privredi ugrozavaju sve segmente života i društva. Tako da nije čudo da, u situaciji kada veliki broj naših ljudi brine o tome kako prehraniti svoje porodice, dodatni životni sadržaji poput sporta gube bitku sa surovom stvarnošću.
Mnogi sportski kolektivi su pred gašenjem, a nije mali broj onih koji su već izbrisani sa sportske scene. Kada su vrhunske sportske ekipe u pitanju teško je naći bar jednu koja nije u ogromnim dugovanjima prema svima, od igrača i stručnih štabova, pa do države i onih koji im pružaju razne usluge.
Omladinski pogoni, tamo gdje postoje i opstaju, opstaju samo zbog činjenice da su roditelji preuzeli teret funkcionisanja kroz plaćanje članarine, nabavke opreme, plaćanja kotizacije i finasiranja putovanja.
Zbog svega nabrojanog od ogromne je važnosti da sjeme koje je još uvijek posijano među onima koji ne gube vjeru u bolje sutra bude bude zaliveno pažnjom i osvjetljeno stručnom i dobronamjernom medijskom promocijom.
„Volim sport“ u najvećoj mjeri svoje priloge realizuje među djecom, posjećujući ih na treninzima i izvještavajući sa takmičenja koja su organizovana za mlađe kategorije. Treba li uopšte pričati o tome koliko malim sportistima znači kada neko posveti pažnju njihovom nastojanju da svoje vrijeme provedu na način koji je od koristi i njima, ali isto tako i cijelom društvu.
Bez obzira na ovo mučno i tmurno doba za sport sigurno je da Dado i Nebojša rade prve intervjue sa nekim budućim Rađenovićima, Karalićima. Delibašićima, Sušićima, Benešima, Kićanovićima, Đokovićima, Udovičićima...ne čekajući da oni to prvo postanu pa da tek tada postanu predmet njihovog interesovanja. Ovako radeći oni se ugrađuju u temelje nekih budućih velikih sportskih karijera, a sigurni smo da će vrijeme pokazati, bez obzira na sve, da će se u arhivi „Volim sport“-a naći mnogi biseri i velikani sporta.
Istinska je šteta što i veliki medijski brendovi nisu spremni bar dio svog prostora posvetiti najmlađim sportistima, na način kako to radi „Volim sport“. Svjesni smo da u ovakvom društvenom uređenju vlada zakon tržišta i da za opstanak treba obezbjediti novac, ali mora postojati i doza društvene odgovornosti u okviru koje se treba odreći trenutnog profita zarad stvaranja boljeg i sretnijeg društva, društva u kojem je i medijima lakše djelovati.
U promijenjenom društvenom sistemu i položaj sporta je promijenjen. Vrhunski sport bi trebao biti dio tržišta i funkcionisati po njegovim pravilima. Država bi se trebala brinuti o masovnom sportu, prije svega u interesu zdravlja njenih građana.
U ovakvim odnosima najbolji doprinos države sportu uopšte bi predstavljalo stvaranje okruženja u kojem bi privreda krenula naprijed, sa masovnim zapošljavanjem, solidnim primanjima. Privredni subjekti koji uspješno posluju i koriste sport za vlastitu promociju, građani koji su finasijski sposobni da posjećuju sportske događaje, bave se sportom, podržavaju bavljenje sportom njihove djece, to bi bila garancija za opstanak i napredak sporta. Bez toga bilo kakve projekcije svijetle budućnosti sporta nemaju realnu osnovu.
Ipak i ovako teškim uslovima ima primjera investiranja u sport koje može ostaviti snažan trag u ovoj oblasti. Projekat „Malih olimpijskih igara“ koje finansira i koordinira Ministarstvo porodice, omladine i sporta Vlade Republike Srpske je primjer kako se sport može iskoristiti za podizanje kvaliteta životnih sadržaja školske omladine, za angažovanje djece na aktivnostima koje ih pravilno usmjeravaju i obogaćuju period njihovog odrastanja i stasavanja.
Ono što je šteta je to da jedan takav projekat u koji su uložena značajna sredstva, koji zahtjeva mnogo rada u pogledu realizacije i koji okuplja mnoštvo mladih sportista u nekoliko disciplina, ostaje izvan pažnje velike većine medija u RS.
„Volim sport“ i tu ima značajnu ulogu jer u kontinuitetu prati događanja na MOI i vrši pozitivnu promociju ovog značajnog projekta.
Sigurni smo da bi redovno praćenje događanja u okviru MOI kroz objavljivanje rezultata u novinama i na TV, intervjuisanje uspješnih, pa čak i direktne prenose bar finala u svim disciplinama, imalo izuzetno pozitivan efekat na volju i entuzijazam školaraca da se bave sportom.
Prenosi finalnih događaja sigurno bi privukli pažnju gledalaca željnih lijepih i pozitivnih priča, nije nemoguće da bi se i neki ozbiljni privredni subjekti htjeli promovisati kroz ove događaje, a, u vremenu raznoraznih antiheroja iz rijalitija, zvijezde bi bili djevojčice i dječaci koji su spremni na rad i odricanje radi ostvarivanja uspjeha.
Sigurno je pretjerano poređenje i nije generalno primjenjivo u današnjim uslovima, ali nekad davno u istom društvenom sistemu u Sjedinjenim Američkim Državama neko je imao viziju i školskom sportu dao važnu ulogu, a gledajući koledž lige američkog fudbala i košarke, vidimo sjajne posljedice te vizije.
Tako da nema potrebe „izmišljati tolu vodu“, već sada možemo, koristeći MOI započeti proces koji će u nekim boljim vremenima imati stvarnu, veliku težinu. Vjerujemo da će doći vrijeme kada će mnogi, poput "Mikrofina" i "Mikrofinove škole badmintona" ulagati sredstva radi promocije u izgradnju školskih sportskih objekata koji mogu nositi njihovo ime (recimo "Lanaco mini arena" ), finansirati školske timove, finansirati sportske projekata u školama i slično. Dobro bi došli i propisi koji su stimulativni i daju određene beneficije onima koji ulažu školski sport.
Kombinacija finansijske podrške i medijske pažnje prema školskom sportu može drastično promijeniti stav omladine prema bavljenju sportom.
No imajući u vidu programske sadržaje elektronskih medija u ovom trenutku, možda bi trebalo donijeti zakon koji dobijanje licence za rad uslovljava određenim procentom prostora u programima koji bi bio namjenjen obrazovnim sadržajima ili sadržajima koji promovišu aktivnosti namjenjene djeci i omladini.
„Volim sport“ ne treba zakon, njima je od početka bilo jasno šta je ispravno, a nadamo se da će i drugi poći tim putem.
